Brettonwoodski sustav: kada je dolar postao “novo zlato”
Mount Washington Hotel, Bretton Woods, New Hampshire. Srpanj 1944. Snježno bijeli hotel s 1100 soba bruji od jezika. Hodnicima šuškaju papiri, na stolovima zvecka porculan, u kutovima gore cigarete. Došli su ljudi iz 44 države – u vrijeme kada topovi na fronti još nisu potpuno utihnuli – kako bi sastavili poslijeratni financijski poredak. Jedan od njih je vidno iscrpljen, ali magnetičan: John Maynard Keynes, britanski ekonomist koji je cijeli rat proveo u proračunima. Nasuprot njemu stoji nepokolebljivi Harry Dexter White, glavni strateg američkog ministarstva financija. U tim će se danima odlučiti čemu će svijet vjerovati sljedećih četvrt stoljeća: zlatu ili dolaru, zamjenjivom za zlato.
To nije suhoparna tehnokratska epizoda. To je priča o valutama koje su držale na okupu razbijenu svjetsku trgovinu; o državama koje su iz ruševina gradile autoceste, luke, stanove; o poduzetnicima koji su se usudili ulagati jer su devizni tečajevi mirovali; o običnim ljudima koji su prvi put nakon desetljeća dobili plaću koja je i sutra još nešto vrijedila.
Kako je sustav funkcionirao: dolar kao »novo zlato«, zlato kao sidro
Dogovor u Bretton Woodsu bio je jednostavan, ali genijalan:
- Dolar postaje sidrena valuta, uz obvezu SAD-a da ga na zahtjev centralnih banaka zamijene za zlato po fiksnoj cijeni od 35 USD za uncu.
- Sve ostale valute fiksno se vežu za dolar (s uskim dopuštenim odstupanjima).
- Osnivaju se IMF (za kratkoročnu stabilizaciju tečaja i platnobilančnih kriza) i Svjetska banka (za obnovu i razvoj).
- Države smiju koristiti kontrolu kapitala kako špekulativni tokovi ne bi raznijeli paritet.
Keynes je na stol donio ideju međunarodne klirinške valute „bancor“ i svojevrsne globalne „centralne banke“. White je imao jednostavniji prijedlog: svijet neka se osloni na američki dolar – valutu s najviše zlata u pozadini i industrijom koja je upravo opskrbila pola svijeta avionima, brodovima i kamionima. Pobijedio je Whiteov plan. Dolar je postao novo ime za povjerenje.
- Kako možete kupiti zlato i srebro za ulaganje?
- Znatno jeftinije.
- Otkrivamo kako možete smanjiti provizije prodavača.
- Najviša kvaliteta. 999/1000. Good delivery.
Informacije zlata vrijedne. Potpuno besplatno
Ne isplati se kupiti niti jedan gram dok nemate tu informaciju.
Osobnosti koje su oblikovale pravila kada je dolar postao “novo zlato”
John Maynard Keynes: briljantan, duhovit, krhak. U hotelu često sjedi s rukom na prsima – srce ga je već više puta izdalo. No kada govori, dvorana utihne. Njegova misao: „Problem nije u nedostatku novca, nego u nedostatku potražnje.“ U Bretton Woodsu ga brine da će svijet opet živjeti po pravilima zemalja s viškovima – onih koje posuđuju novac, a ne onih kojima treba.
Harry Dexter White: tih, čeličan, usmjeren na rezultat. Razumije da SAD drži gotovo tri četvrtine svjetskog zlata i da je dolar jedina valuta koja odmah može služiti kao rezerva. Njegova prednost je američka blagajna puna zlata i ratna industrija spremna za mir.
- D. Black, Per Jacobsson i drugi službenici u pozadini: pišu memorandume, množe tablice, kroje članak po članak statuta IMF-a i Svjetske banke.
U dvorani su i delegati iz Latinske Amerike, Kine, Indije, predstavnici budućih gospodarstava koja će u sljedećim desetljećima željeti uhvatiti vlak modernizacije.
Što je sustav donio običnim ljudima
U poslijeratnoj Europi započinje „trideset slavnih godina“ rasta (francuski ekonomisti ih zovu Trente Glorieuses). Zašto?
- Fiksni tečajevi znače da kruh, mlijeko i čelik ne poskupljuju zbog valute, već zbog stvarnih razloga (urod, produktivnost).
- Poduzetnici se usuđuju ulagati u strojeve jer mogu izračunati prihode za pet godina – tečaj neće pobjeći.
- Radnici dobivaju stabilne plaće; štediše mogu kupovati državne obveznice bez straha da će sutra inflacija izbrisati sve.
- Države planiraju velike projekte: od autocesta u Njemačkoj, obnove željeznica u Italiji, elektrana u Jugoslaviji do britanskih socijalnih stanova. Od IMF-a dobivaju kratkoročne zajmove za krize, od Svjetske banke dugoročne za razvoj.
Na naslovnicama novina tih godina ne piše o „valutnom cunamiju“, nego o novim tvornicama, hidroelektranama, rodilištima. Bit Bretton Woodsa bila je predvidljivost.
Tko je koristio zlato, tko dolar — i zašto
- Centralne banke: zlato je ultimativna zaštita. Ako je pritisak na valutu bio prevelik, prodavale su zlato i kupovale vlastitu valutu kako bi obranile paritet.
- Međunarodna trgovina: odvijala se u dolarima. Računi za pšenicu, ugljen, čelik, naftu bili su denominirani u USD – ne zato što je zlato nestalo, nego jer je dolar = zlato po 35 $.
Građani: u džepu nacionalna valuta, u banci štedna knjižica, u ormaru obveznice. Zlato? To je domena država, ne kućanstava. No povjerenje u „zlatnu pozadinu“ dolara posredno im je štitilo štednju.
Koliko je zlata stajalo iza tog mirnog oceana
SAD je nakon rata sjedila na više od 20.000 tona zlata. Bila je to brana koja je čuvala fiksnu cijenu od 35 $/oz. No već 50-ih i 60-ih dolar počinje teći svijetom brže nego što zlato pritječe natrag u Fort Knox. Marshallov plan, troškovi vojske u Koreji i Vijetnamu te val američkih investicija u inozemstvo znače da je „dolarâ vani“ iz godine u godinu sve više. Robert Triffin kasnije će to nazvati Triffinovom dilemom: ako svijet želi dolare za rezerve i trgovinu, Amerika ih mora izvoziti – ali time slabi vjeru da se svi dolari doista mogu zamijeniti za zlato.
Epizoda: London Gold Pool i dvonivojsko zlato
Kad se 60-ih potražnja za zlatom pojačala, SAD i europske centralne banke osnovale su London Gold Pool (1961): kartel koji prodajom zlata na londonskom tržištu brani cijenu od 35 $/oz. Kratko je funkcioniralo. U ožujku 1968. pritisak je bio takav da London nakratko zatvara tržište zlata. Rađa se dvonivojsko tržište: zlato za centralne banke ostaje 35 $, dok u privatnom prometu cijena pliva. To je znak da je stara obveza na koncu snage.
- Znate li da možete platiti do 59% više od tržišne cijene zlata?
- Kako možete značajno sniziti cijenu zlata i srebra?
- Za svoju uštedu možete dobiti do + 1/3 više plemenitih metala!
- Fizičko investicijsko zlato i srebro najviše kvalitete. Good delivery.
BONUS! Iznimno porezno učinkovito: ne plaćate apsolutno nikakav porez!
De Gaulle, brodovi i „nediplomatsko“ pitanje
Charles de Gaulle razmišlja na svoj način: ako je američki dolar zamjenjiv za zlato, neka to vrijedi i u praksi. Na poznatoj konferenciji za novinare 1965. slavi zlato kao „bezvremeno, bez državljanstva, bez rizika“. Francuska počinje mijenjati dolare za zlato. Kronike tvrde da su po zlatne poluge u New York išli i vojni brodovi. To nije samo diplomatska provokacija; to je podsjetnik da je uloga zlata stvarna, ne samo simbolična.
Britanska funta klekne: 1967.
Sterling – nekadašnji kralj zlatnog standarda – pod pritiskom je. 18. studenog 1967. britanska vlada devalvira funtu za 14%. To je udarac u srce sustava: ako jedna od ključnih valuta ne može održati paritet, tko je sljedeći? Obični Britanci gledaju kako im se putovanje u Španjolsku preko noći poskupljuje; uvezene sirovine poskupljuju; inflacija dobiva vjetar u jedra.
15. kolovoza 1971: trenutak koji je odjeknuo svijetom
Nedjeljna večer. Richard Nixon nastupa na televiziji i objavljuje da „privremeno“ zatvara zlatni prozor – SAD više neće mijenjati dolare za zlato po 35 $. Riječ „privremeno“ ostat će u povijesti kao najtrajniji eufemizam. Za prosječne ljude to nije filozofija: u narednim godinama cijene hrane i goriva rastu, a dugoročni poslovi moraju računati s nepredvidivim tečajem.
Što je Bretton Woods značio za poduzetnike, inovacije i velike projekte
- Industrijski projekti: čeličane u Porajnju, hidroelektrane u Alpama, automobilske tvornice u Torinu, zračne luke i luke — sve su to ulaganja koja zahtijevaju stabilan tečaj i duge kredite.
- Mala poduzeća: mogu planirati uvoz strojeva i izvoz proizvoda bez straha da će im tečaj pojesti maržu.
- Inovacije: istraživanje i razvoj dobivaju predvidivo financiranje; sveučilišta i tvrtke udružuju snage.
- Države: od Austrije do Japana izdaju dug pod razumnim uvjetima jer valutni šokovi ne prijete svakih šest mjeseci.
Bez pretjerivanja: bez Bretton Woodsa poslijeratna bi obnova bila sporija, skuplja i neravnija.
Za štediše i građane: što je značila pariteta
Tijekom fiksnih tečajeva kućanstva su:
- više vjerovala štednji (bankovni depoziti, državne obveznice);
- turisti su putovali s putničkim čekovima bez dnevnih šokova;
- uvezena hrana i gorivo bila su znatno predvidljivija.
Naravno, nije bilo bajke – povremene devalvacije (npr. funta 1967.) rezale su kupovnu moć. No osnovni ritam ostao je: iz godine u godinu cijene su rasle polako, plaće brže – pa se generacije i danas sjećaju 50-ih i 60-ih kao vremena napretka.
Tamne strane: zašto je sustav morao propasti
- Asimetrija: zemlje s viškovima (npr. Zapadna Njemačka, Japan) branile su se revalvacije, zemlje s manjkovima (SAD i neke europske) bojale su se devalvacije.
- Triffinova dilema: svijetu su trebali dolari, ali njihovo širenje potkopavalo je zlatnu zamjenjivost.
- Politički šokovi: Vijetnam, francuski svibanj ’68., naftni šokovi — centralne banke ne mogu beskonačno prodavati zlato kako bi branile 35 $.
- Psihologija tržišta: kad ljudi vjeruju da će cijena zlata rasti, nema kartela koji to dugo može zadržati.
Bretton Woods nije propao zato što je bio loš — propao je zato što je uspio: globalni rast stvorio je takve tokove kapitala i trgovine da je fiksni paritet postao pretijesna košulja.
Posljedice: rođenje „fiat“ svijeta i SDR-a
Nakon 1971. svijet prelazi na plutajuće tečajeve. IMF uvodi SDR (posebna prava vučenja) kao novu rezervnu imovinu dok zlato gubi glavnu funkciju. Naftna kriza, stagflacija, dvoznamenkasta inflacija – 70-e plaćaju cijenu fleksibilnosti, ali otkrivaju i da monetarna politika može djelovati slobodnije (na dobro i na loše).
Anegdote iz hodnika: kako su nastajale institucije
- Keynesova opaska jednom delegatu koji je inzistirao na strožoj disciplini: „Ako ćete vi biti tvrdi, svijet će biti mekan.“ Htio je reći da pretjerana stega u recesiji lomi ljude, ne probleme.
- Hotelski pijanist priča da je navečer svirao Gershwina dok su delegacije još uvijek crtale dijagrame na salvete. Financijska arhitektura nastajala je na bijelom platnu.
Latinskoamerički predstavnici zahtijevali su da razvojne banke ne postanu samo „banke za Europu“, nego i prilika za njihove ceste i hidroelektrane — i izborili su se za svoj dio.
Bretton Woods danas: zašto se ponovno spominje
Kad svijet zaplovi u inflaciju, kad valute slabe i geopolitički blokovi se pomiču, vraćamo se pitanju: bi li bilo bolje imati sidro? Neki ekonomisti sanjaju o novom obliku pariteta (ne nužno zlata, možda košarice sirovina ili digitalne rezerve). Drugi kažu: povijest uči da fiksnost ne možemo održati kad se politika i vojska uključe u nadmetanja.
Ali lekcija Bretton Woodsa koja nadživi polemike jednostavna je: povjerenje je valuta. Tada ga je utjelovio dolar potkrijepljen zlatom; danas ga svijet mora tražiti u transparentnim pravilima, discipliniranim proračunima i institucijama koje nisu građene na pijesku.
Zaključak: zašto je to važno danas
Brettonwoodsko razdoblje omogućilo je da se seljaci vrate na polja s izvjesnošću da će tržnice sutra biti otvorene po sličnim cijenama; građani su štedjeli, poduzetnici ulagali, države gradile. Kad je sustav nestao, ostavio je svijet bogatiji, ali i izloženiji ubrzanjima i usporavanjima koja donose plutajući tečajevi i slobodni tokovi kapitala.
Ako želite razumjeti zašto danas centralne banke ponovno kupuju zlato, zašto poduzetnici hedgiraju valutne rizike i zašto se u krizama uvijek iznova govori o „novom Bretton Woodsu“, morate se vratiti u onaj hotel 1944. Tamo su podijeljene uloge i napisana pravila po kojima igramo i danas.
